Postdramske izvedbene prakse ističu prezentnost kao jednu od glavnih izvođačkih karakteristika. Prostor pojačanog fokusa komunicira prvenstveno „suprisutnošću tijela u prostoru“, kako ga definira Erica Fisher-Lichte. Takva suprisutnost otvara prostor neverbalne, pa čak i
izvanznačenjske komunikacije i time implicira prevratnički potencijal, potencijal izlaženja izvan normativnog sustava. Neuroznanost, primjerice, otkriva kako se pri promatranju nekog pokreta aktiviraju isti mehanizmi u mozgu kao pri izvođenju samog pokreta. Tako sama prezentnost izvođača aktivira brojne mikromehanizme o kojima je riječ u ovome tekstu.
foto Tomislav Veić
Cijeli tekst Josipe Bubaš Prostor povišene pozornosti može se skinuti ovdje: